Nedavno smo jedan kolega i ja, obojica oficiri, sedeli u kancelariji za prijem građana i, uz kafu, raspravljali o jednom fenomenu koji
godinama ne prestaje da nas zabavlja. Na papiru, prijem građana postoji da bi država bila bliža narodu. U praksi, čovek ponekad stekne utisak da dobar deo posetilaca jednostavno promaši zgradu psihijatrijske klinike. Setih se jednog slučaja od pre desetak godina. Ulazi u kancelariju mlada plavuša. Besprekorno obučena, skup parfem, savršena frizura. Samo pogled... negde iza mene, kao da razgovara sa nekim koga samo ona vidi. Sela je i, gotovo šapatom, rekla: – Druže, obraćala sam se svima. Policiji, tužilaštvu, raznim državnim službama...