Kada se kijevski knez Svjatoslav Hrabri, gospodar ruskih stepa i vuk među ratnicima, našao na raskršću između stare vere i novog zakona, vizantijski misionari su od njega zahtevali krštenje, a time i odricanje od bogova njegovih očeva. Pre nego što je načinio taj kobni korak, knez je zastao i postavio jedno pitanje koje je odjeknulo kroz vekove: „Gde su sada oni koji su pre mene živeli, moji slavni preci čija krv mojim venama teče? Kada mu misionar odgovori da u njihovom „nebeskom carstvu“ za njegove pretke mesta nema, Svjatoslav shvati cenu tog spasa. Nije bila u pitanju njegova duša, već vernost onima koji su mu mač i čast ostavili u amanet. Tada knez odgurnu ponuđenu milost i progovori: „Ako za moje očeve mesta nema u vašem raju, onda ni ja tamo ne želim. Radije ću u Nav sa svojim precima, nego u vašem tuđem nebu bez svoga roda!“ Tim činom, Svjatoslav je postao znamenje slovenske slobode. Jer sloboda nije bila samo odsustvo okova, već neraskidiv savez sa poreklom, čašću i zajednicom