Postoji mitologija koju su SAD izgradile oko američkog rata u Vijetnamu. Ona glasi ovako:
Mladi idealistični vojnici poslati su u bezizlaznu situaciju od strane zbunjenih političara.
Vratili su se kući slomljeni i nepriznati.
To je bila tragedija. Greška. Naučena lekcija.
Obratite pažnju na to šta ta priča radi.
Ona stavlja Amerikance u centar.
Njihovu traumu. Njihovu zbunjenost. Njihov povratak kući. Njihova osećanja.
U toj priči, vijetnamski narod je pozadina.
Džungla. Prepreka. Apstrakcija.
Tri miliona mrtvih Vijetnamaca su samo scenografija za priču o američkom samospoznavanju.
Snimili su stotine filmova o Vijetnamu.
Lovac na jelene, Apokalipsa danas, Vod, Bojni metal, Rođen 4. jula, Brdo hamburger.
Prebrojte koliko njih u centar stavlja vijetnamskog lika sa potpuno ljudskim životom, porodicom, imenom kojeg se sećate nakon odjavne špice.
Pretvorili su vijetnamski genocid u svoju priču o odrastanju.
Izgubili su rat, a ipak su uspeli da sebe postave za glavne likove.
I onda, sa neverovatnom arogancijom, stavili su imena svojih vojnika na zid u Vašingtonu i nazvali ga spomenikom, kao da su mrtvi za kojima treba žaliti oni ljudi koji su preleteli 10.000 milja da bi ubijali.
Gde je zid za tri miliona Vijetnamaca?
Nema ga.
Zato što, po njihovom kazivanju, Vijetnamci nikada nisu bili dovoljno stvarni da bi se za njima žalilo.
