Dagerotipija iz 1850. godine, na kojoj nemački arhitekta Karl Veber pozira sa svojom mladom suprugom Emili. Sam snimak je značajan jer nam pruža retku priliku da zavirimo u prošlost. Dagerotipija tada još nije bila široko rasprostranjena, bila je skupa i dostupna samo odabranima.
Ali to nije najzanimljivije. Najzanimljivije je to što je fotografija nastala posthumno. Karl Veber je na njoj živ, a Emili – nije. Pogled arhitekte je neobičan – staklast i pomalo lud. Ali ako znate da pozira pored supruge koja je tek preminula, sve odmah dolazi na svoje mesto. Emili je umrla ranije tog dana. I snimanje je bila jedina prilika za udovca da sačuva njene crte lica za budućnost.
Posthumni portreti su u to vreme bili normalna pojava. Neutješni roditelji su se fotografisali sa preminulom novorođenčadi, deca sa preminulim roditeljima. A ovde vidimo mladu porodicu. Pre snimanja, telo Emili je bilo specijalno pripremljeno, i tome je pristupljeno sa velikim poštovanjem – obukli su je, posadili i fiksirali. Posebno su radili na njenim očima. Otvorili su i zalepili kapke, postavili očne jabučice u željeni položaj i takođe ih fiksirali, kako bi se stvorio utisak da ona gleda u stranu.
Strašno.
